Možda ste vas su vas internet vode dovele do Instagram profila ninas_foodart, a možda ste imali priliku da posetite neku od njenih izložbi. Jedno je sigurno – njena umetnička dela izazvaće kod vas žudnju za slatkišima.

Razgovarali smo sa Ninom Milivojević, slikarkom koja je iz rodnog Užica otišla u Novi Sad da studira slikarstvo, a put je dalje odveo u Beograd, gde trenutno završava master studije. Njene slike privukle su nam veliku pažnju, i razgovarali smo sa njom o vezi između hrane i slikarstva i kako su njena dela pronašla svoje mesto u nekim enterijerima.

Za početak, reci nam nešto o sebi? Kako si se odlučila da studiraš slikarstvo?

– Oduvek sam znala čime želim da se bavim, ali sam se zbog širine znanja opredelila za gimnaziju umesto umetničku školu. Dosta sam se raspitivala i odlučila se za novosadsku Akademiju umetnosti. Osnovne studije sam završila u klasi profesora Vlade Rančića, a divnu saradnju imala sam i sa sa ostalim profesorima, najviše sa profesorkom crtanja Draganom B Stevanović. Život u Novom Sadu je dosta drugačiji nego u Užicu, ima puno različitosti i to me je oslobađalo i privlačilo. I Beograd mi odgovara, ima veliku umetničku scenu sa kojom se tek upoznajem. Fakultet likovnih umetnosti je tradicionalniji od novosadske akademije, pruža drugačija znanja i iskustva i drago mi je što sam bila deo obe institucije.

Kako je nastala ideja da povežeš hranu i umetnost?

– Prvo sam izrađivala slike od građevinskih materijala, cilj mi je bio da stvorim vizuelno privlačan objekat koji deluje kao hrana, a napravljeno je od nejestivih, najtvrđih materijala. To su pesak, stiropor, strirodur, lepkovi za parket ili pločice. Od njih su nastajale trodimenzionalne krofne, mafini, parčići torte… Kada sam dovoljno istražila pastuozne nanose, okrenula sam se slikanju akrilom, ali tematika je ostala nepromenjena – savršeni šareni slatkiši.

Kada sam dovoljno istražila pastuozne nanose, okrenula sam se slikanju akrilom, ali tematika je ostala nepromenjena – savršeni šareni slatkiši.

Kako publika reaguje na tvoju umetnost?

– Najviše volim kada moje slike kod ljudi izazovu konkretnu glad, jer istražujem momenat u kom slika deluje na druga čula. Često biramo hranu prema izgledu, ukus je manje važan. Ja ovaj fenomen ne kritikujem, samo primećujem da se dešava i prevodim ga u slikarski jezik. Dopada mi se kada čujem da ljudi ogladne gledajući sliku, zamišljaju određeni ukus, maštaju o slatkišima. Tema mi je jako inspirativna, mislim da njoj može mnogo da se radi, jer je svakodnevna. Boje su veliki deo mog rada, a ova tema mi dozvoljava da iskažem ljubav prema jarkom koloritu.

Boje su veliki deo mog rada, a ova tema mi dozvoljava da iskažem ljubav prema jarkom koloritu.

Imala si nekoliko samostalnih i učestvovala si u brojnim grupnim izložbama. Koja ti je najznačajnija do sada?

– Imala sam četiri samostalne izložbe, a najznačajnija do sada je poslednja – u Božidarcu u Beogradu. Verujem da će mi poslednja uvek biti najznačajnija, jer se nadam da će, kao do sada, poslednja uvek biti najveća i najposećenija.  

Na jednoj izložbi si uključila i video format i prikazala ljude kako jedu slatkiše?

– Izlagala sam u digitalnoj galeriji Kolarac i uz slike sam predstavila pet video radova. Snimala sam ljude kako jedu slatkiše, a način na koji uživaju, žvaću, biraju, i na kraju se umore od jela, divno ilustruje njihove ličnosti.

Snimala sam ljude kako jedu slatkiše, a način na koji uživaju, žvaću, biraju, i na kraju se umore od jela, divno ilustruje njihove ličnosti.

Da li imaš uzore na svetskoj dizajnerskoj i slikarskoj sceni?

– Moj najveći slikarski uzor je Bram Bogart. Slika velike formate, na kojima se jasno vidi njegovo posvećeno istraživanje boja i površina, i njihov međusobni odnos. Mama mi je arhitekta pa sam oduvek okružena časopisima o dizajnu i enterijeru. Dopada mi se Zaha Hadid, zatim Ichiro Iwasaki, koji ima vrlo sveden stil koji obožavam, iako nije moj. Od dizajnera sa naših prostora najviše volim Saliha Teskeredžića poreklom iz Bosne, koji izrađuje divne komade nameštaja.

Jedan restoran u Beogradu ukrasio je svoj enterijer tvojim slikama? Koji?

– Deo su enterijera francuskog restorana Win et Baguette u Beogradu. Prostor je prelepo uređen, prijatna je atmosfera zbog dosta prirodnog svetla, a akcenat je na ukusu i neodoljivosti francuskih specijaliteta. Ukus je adut i mojih radova, pa je naša saradnja logična i opravdana velikom ljubavlju prema hrani. Slike su u restoranu izložene privremeno, dok ih neki gost ne kupi.

Koliko često radiš slike po porudžbini i da li savetuješ kupce u pogledu enterijera?

– Kada ljudi vide slike na Instagramu, uglavnom ih pozovem u svoj atelje na fakultetu da ih pogledaju i uživo. Onda porazgovaramo o tome koja im se slika najviše dopada, uglavnom par njih uđe u izbor. Postoje ljudi kojima ne treba nikakva sugestija, dok nekim drugima više odgovara da se posavetuju. Smatram da slika treba da se bira po ličnom senzibilitetu, nisam pobornik toga da slika treba da bude deo enterijera. Ipak, ima dosta ljudi koji žele da im se slika slaže uz enterijer, jer im je to deo užitka.

Kako bi izgledao savršen enterijer za tvoj životni prostor?

– Kada pričam o idealnom enterijeru, uvek zamišljam svoj budući atelje. Najviše bih volela da živim na jednom spratu, a radim na drugom. Često pravim skice i planove kako bi to izgledalo. Pošto opsesivno sortiram stvari, sigurno ću imati ogroman ormar za pribor u kom bi sve imalo svoje mesto, ništa mi ne bi stajalo u kutijama kao sada kada sam ograničena prostorom. Volela bih i da bude rustično, jer to je mesto gde se slika i ne bi bilo dobro da bude sterilan prostor. Najvažnije je da je prostor dobro osvetljen, da ima što više prirodnog svetla.

Razgovarala: Mirela Kuč; fotografije: privatna arhiva Nine Milivojević